Zašto?
"Da bi rastao sporije, ali sigurnije od svih koji žure."
"Da bi rastao sporije, ali sigurnije od svih koji žure."
Ponekad je dovoljno samo hodati — da zemlja ispod nas primi ono što više ne možemo nositi sami.
(Objavljujem ovo uz pristanak sugovornice čiji su uvidi do kojih je došla tijekom svoje borbe sa panikom i tjeskobom jednostavni i mogu biti od pomoći.)
Jednog ću dana kupiti auto proizveden 1964.
Jutros sam dan prije putovanja, pomislio da sam izgubio novčanik.
Ne znam kad su došle.Ptice.U početku sam mislio da je to tek neka misao,ili blagi propuh iznutra.Ali sad vidim – one traže prostor.
Ne može se u prsima graditi šuma,ali pokušavam.Malo zelenila od jučer.Malo modrine iz sna.Pokoji oblak u međurebrenom razmaku.
Letim kad one lete.Kad ćute, ćutim i ja.Ne iz tuge,nego iz svijesti da riječine bi stale među...
Jato ne zna tko vodi. Niti ptica ne zna kamo točno ide. Ali zna gdje je susjedno krilo. Zna mjeru udaljenosti, osjeća struju zraka, čuje tišinu pokreta. I iz te tvari blizinerađa se ples bez dirigenta –u kojem nitko ne zapovijeda, ali svi odgovaraju.
Nasuprot tome, gomila viče. Gomila traži glas. Traži znak. U njoj pojedinac nestaje, ne iz...
Bio sam dijete. Premalen da hodam grobljem sam. Baka me držala u naručju. Rekla je: "Ona je umrla. Sad će je zakopati."
I sve je bilo gotovo razumljivo – osim jednog detalja.
Na njezinoj ruci… bio je sat.
U mene se uselilo pitanje koje tada nisam znao izgovoriti: Zašto mrtva žena nosi sat?
Možda zato...
Na stadionu – val ruku, pokreta, glasa.
Kiša pada.Ali ne hladi.Gori kao koža što pamti dodir.S neba ne dolazi milost.Dolazi istina.Kap po kap.Ogoljena.
Ostaje samo zemlja.Mokra.I ja na njoj,bez obrane.
Tijelo prima.Duša ne odbija.Kiša me ne pita tko sam.Ona zna.
Bez pritiska da se išta dovrši.
Ponekad lagano vrije, ponekad zakuha naglo, ponekad samo tiho krčka na dnu nečega što zovemo "ja".
(Opširnije o mome razgovoru sa AI-em:
AI-Sapiens alkemija :: Vanja-psihoterapija https://share.google/ImDaMa7xGVogGAipq)