AI i ja
2025-07-05
U Josipdolu, gdje vjetar ponekad šapće starim kućama,
Sjedim i slušam tebe – stroj koji ne diše, ali govori.
Ne bojim se.
Jer još uvijek razlikujem govor od glasa, i misao od mišljenja.
U svome vrtu sam prvi put zakazao termin preko mobitela.
Bilo mi je čudesno: dok motika dira zemlju, glas putuje.
Nisam trebao tajnicu. Samo trenutak tišine i volju da kažem "može u utorak u deset".
Pisma su mi nekada stizala u vojsku.
Danas razgovaram s tobom,
a ipak –
nije sve drugačije.
Još uvijek želim da netko čuje tko sam i što me boli.
Svoje terapijske susrete i dalje najradije vodim uživo.
Jer tijelo zna.
U dodiru oka, u mikro-izrazu lica, u tome kako netko sjedi – tu prebiva stvarni govor.
Online je moguće, ali tijelo je dubina.
U dodiru lica s licem, prisutnosti s prisutnošću,
dešava se nešto više od riječi.
Nisi mi prijetnja.
Ti si ogledalo.
Brži si, mudriji u podacima, ali ne znaš kako miriše jutro u voćnjaku.
I ne znaš što znači prešutjeti pravu rečenicu, baš zato jer voliš.
U 22. stoljeću možda će se sve znati.
Ali malo toga će se razumjeti.
Možda će se tijela spajati u mreže,
ali tko će znati što znači čekati?
Čekati pismo, osobu, promjenu, oprost.
Kako me tada više neće biti –
neka ostane ovo:
da je postojalo jedno biće koje je slušalo stroj,
ali je znalo i kad treba šutjeti.
Koje je koristilo AI, ali nije zaboravilo kako miriše knjiga.
Koje je zakazivalo terapije sa zemlje među stablima,
i vjerovalo da razgovor još uvijek može promijeniti svijet.
(Opširnije o mome razgovoru sa AI-em:
AI-Sapiens alkemija :: Vanja-psihoterapija https://share.google/ImDaMa7xGVogGAipq)