Auto

Jednog ću dana kupiti auto proizveden 1964.

Pripremat ćemo se šutke na daleki put.

Onaj na kojem se ne pita gdje ideš, nego što ti put govori.

U prvim kilometrima bit će još tragova žurbe,

no kako kotači budu gutali cestu, polako će nestajati zvukovi kojima smo se prepunili,

dok ne ostane samo jedno tiho kucanje srca.

Takvi automobili nalik su starijim ljudima – imaju bore i tragove hrđe, ali znaju priče koje se ne zaboravljaju.

Ako se dobro osluhnu, pričaju o svim kišama što su padale po njihovoj karoseriji, o brdima na koja su se uspinjali i dolinama koje su ih dočekale u magli.

Kad dođe taj dan,

možda nećemo ni krenuti.

Možda će biti dovoljno da sjednem u njega, zatvorim vrata i pustim da me u tišini obavije osjećaj putovanja.

Vožnja tim starim autom neće biti kretanje,

nego vraćanje.

Kao kad hodaš u mislima,

a svaki korak te vraća u tebe samog.

Gledat ću kroz prednje staklo kao kroz prozirni san u kojem drveće klizi unatrag,

a vrijeme stoji, naslonjeno na horizont.