Dok kradem ostatke ljeta

Neko novo vrijeme. Nešto se dogodilo među nama, u svima nama. Osjetim to dok razgovaram sa prijateljima ili tijekom terapijskih susreta. Postoji strah, od sutrašnjice. Priča se o novom normalnom. Ali, što bi to bilo novo normalno? Što uopće znači normalno. Eto o tome ću jutros razmišljati. Normalno? Primjećujem u toj riječi jednu drugu riječ - norma. Norma je nešto što nam je činiti da bismo ispunili zadani cilj. Naravno postoje oni koji to neće, ali i oni koji će poput udarnika na davnim radnim akcijama oboriti normu. Pa će postavljači norme razmisliti o podizanju norme. Tako unedogled. A postoje i oni koji baš ne vole norme pa lješkare u hladovini dok ih drugi postižu.. I eto odnikud se pojavila riječ "postižu" od infinitiva glagola - postići, a imenica bi bila postizanje, postignuće itd. I o ovoj riječi je važno promisliti. Obično su postignuća osmišljena tako da su nekako izvan nas, povezana sa očekivanjima drugih. Roditelja, učitelja, trenera, poslodavaca... Zato je meni u radu glavna vodilja kako nekome pomoći pri otkrivanju unutarnjeg vodstva, procesa postizanja koji je usklađen sa smjernicama što nam naše nesvjesno daje naslutiti. Kroz snove, recimo. I nije to tako jednostavno jer je buka veelika - mediji, politika, zvijezde, društvene mreže... Postalo je zahtjevno osluškivati slutnje. Nekako smo pre informirani, a mnogi i uniformirani. Put do jasnog glasa iznutra mi sliči miješanju zvukova nekoliko radio stanica uz neugodno krčanje. razum nekako zbunjeno okreće tražilicu iščekujući jasan zvuk. Možda je jednostavnije prestati tražiti, ostati neko vrijeme u tišini ne traženja, ne postizanja. Poput Isusa se osamiti u pustinji, poput Bude ispod stabla. Ili poput Vanje u Josipdolu... hm, pretjerujem znaam!