Dva dječaka u pjesku

Bilo je vremena kada bi netko "navratio", rodbina, prijatelji, bez najave.

Sjelo bi se. Satima bi se pričalo, jelo, pilo. Smijalo.

I osjećao sam tada da sam – prisutan. Da pripadam. Da se nešto važno događa upravo u toj neformalnoj vrevi.

Bio je to neki drugi ja.

A ovaj sada... voli tišinu.

Voli šetnje kroz šumu.

Čitanje.

Pa i ovo moje pomalo smiješno piskaranje koje nitko možda ni ne čita, ali koje mene ispunjava.

I pitam se: mogu li se oba ta ja pomiriti?

Mogu li sjesti jedno nasuprot drugome – i umjesto prijekora – reći:

"U redu je. Sve je u redu. I jedno i drugo si ti."

Taj prijašnji ja, ekstrovertni, s lakoćom bi ulazio u nova društva, uživao u dosjetkama, znao razveseliti.

Ovaj sadašnji ja, introvertni, voli kad su dani tihi i kada nikome ništa ne mora. Voli traganje za dubljim smislom i jednostavnost običnih, neispričanih trenutaka.

I možda – obojica nisu ništa drugo nego dva dječaka.

Igraju se u pijesku, grade kule koje će uskoro srušiti vjetar ili plima.

Ali svejedno, igraju.

Nema tu ljutnje.

Nema krivnje što više ne slavim kao nekad.

Nema krivnje što se umor pojavio.

Samo jedno prihvaćanje – da sve ima svoje vrijeme. I svoju pjesmu.

"Odmori se", kaže jedan drugome, "sjedni tu sa strane, gledaj kako Sunce zalazi. Ja ću još malo… možda ovu posljednju kulu. Znam da će se srušiti. Ali zar je to važno?"

U toj tišini, na rubu dana, ne zna se više tko je tko.

Ekstrovert ili introvert.

Mladi ili stari.

Nestašan ili zamišljen.

Zna se samo da su tu.

Dva dječaka u pijesku.

Igraju. Grade. Dišu.

I gledaju more koje sve odnosi – i sve vraća.