Hodajući u tišini svojim putem

Postoji to nešto što nam je svima zajedničko, neka ista kaša u kojoj se kuhamo. Ali i u takvom ambijentu možemo osluhnuti tko smo i što smo, postati začin koji doprinosi okusu. Nisu mi jasni oni koji se ponašaju kao da nisu dio svega ovoga što se zbiva. Sliče mi njihovi protesti na neki mladenački bunt, kao kad se skupina  pedesetogodišnjaka zaputi motorima u pustolovnu potragu za mladošću, s "vjetrom u kosi". Pomalo sam sklon anarhizmu jer volim slobodu, ali bijeg od činjenice da sam dio svega što se događa proteklu godinu zbunjuje me. Ljudi su oduvijek patili i bolovali. Ove godine je to nekako jasnije definirano vijestima o pandemiji. No zapitajmo se što je pandemija. Nešto globalno, nešto što nas tjera da se zamislimo o čovječanstvu. O svima nama. No i tada, premda se čini da smo se odvojili, barem na trenutak, od svojega ega, statusa ili nacionalne pripadnosti opet jako usko gledamo. Ta mi smo ljudi samo jedno od stvorenja, doduše jedno od najagresivnijih stvorenja. A to što si umišljamo da smo Bogom dani, i da nam je kao takvima sve ostalo dano na korištenje samo je zabluda. I danas dok se pitamo što će biti sa nama i kako će se razvijati priča oko cjepiva sve mi se ovo čini kao opomena da je važno da svatko od nas pronađe vlastito cjepivo kojim ćemo se cijepiti od sebičnosti i shvatiti da nismo jedini, da smo prolazni, da možemo nestati. Da smo puno manje od onoga što si umišljamo. Da je važno, možda i najvažnije osluhnuti svoj put i ne nametati ga drugima. I da ćemo tako, hodajući u tišini svojim putem, pronaći cjepivo potrebno za suživot ne samo sa različitim pripadnicima ljudske vrste nego sa različitim pripadnicima univerzuma. Uhh što sam pretenciozan, pa neka, objavit ću. Nekad se tako vinem u nebeske prostore i gledam ovu kuglicu, ovu našu Zemlju. Sa neke daleke zvijezde sliči mi ona na sićušni virus što lebdi.