Između jata i šapta

Na ekranu – roj kukaca.

Na nebu – jato ptica.

Na stadionu – val ruku, pokreta, glasa.

Nešto u nama voli to –

da se stopimo,

da zaboravimo granice kože,

da budemo dio nečeg većeg, šireg, ritmičnijeg.

Ali nešto drugo u nama se opire.

Ne želi se rastopiti.

Ne želi skandirati.

Ne želi stajati među 500.000 tijela

koja vibriraju na istoj frekvenciji.

Što je to?

Možda su u čovjeku uvijek dva glasa.

Jedan, duboko iskonski – traži pripadanje.

Traži pleme, pjesmu, bubanj, ekstazu.

Utonuće. Oslobođenje. Bez misli.

Drugi – tiši, tvrdokorniji – traži izdvojenost.

Osluškuje tišinu.

Ne povlači se iz prezira,

nego iz čežnje za autentičnim.

Ne može biti dio svega,

jer ne osjeća sebe u svemu.

I tako stojimo između.

Gledamo roj kako pleše.

Osjećamo kako nas mami,

ali ostajemo po strani.

Ponekad s tugom, ponekad s olakšanjem.

Jer znamo: ni jedan smjer nije kriv,

ali nije ni sav –

bez onog drugog.

Možda je cijeli život

tiha borba između zova jata i šapta Duše.

Između zvuka mase

i nutarnjeg glasa koji kaže:

"Ostani tu.

U sebi.

U tišini.

I gledaj.

To je i tvoje jato,

ali ti si njegov svjedok."