O putu do izvornog Ja

Svaki put kad prebacujemo odgovornost na okolnosti ili druge ljude gubimo djelić sebe. Često u svojim životima preuzimamo tuđe odgovornosti ili očekivanja. Tako u sebe usađujemo tuđe stavove, navike i ciljeve. S druge strane, od drugih očekujemo da se pobrinu za nas.

Ali što učiniti kada izgubim veći dio sebe?

Važno je ne nastojati dokazati već istraživati svoje postojanje. Kada ne nastojimo već istražujemo, postojanje se samo dokazuje. Rascvjeta se i pušta svoj miris, a taj miris je iznad prolaznosti jer ne teži za tim da mu se gradi spomenik. I baš zato ljudi ga prepoznaju i smiješe se. Taj miris potiče u njima suptilni osjećaj divljenja premda mu nikada neće pljeskati, kao što nikada neće pljeskati sunčevom zalasku. U sebi, duboko u sebi, osjetit će, razumjet će poruku i, barem za trenutak život će im biti jasniji. Tvoj život je poruka uz uvjet da ne nastojiš mijenjati druge. Tvoj život je poruka uz uvjet da ne nastojiš postići bogatstvo, obrazovanje i slavu. Sve ovo se može desiti, ali i ne mora. Važno je ne nastojati.

Važno je odustati od borbe i samo dokazivanja, odustati od načina dokazivanja sebe i svojih gledišta utemeljenih na strahu od poraza i odbacivanja. Bojimo se biti gubitnici jer je među nama ukorijenjena navika natjecanja i utrkivanja. Ono što time dobivamo su sukobi, u društvu, u obitelji, u nama samima, dakle gubimo mir u sebi, u obitelji, u društvu. Kad netko izađe iz ove utrke, može se osjećati usamljen neko vrijeme. Ali ono što može dobiti je iskustvo nadolazećeg mira i životnog nadahnuća. Onaj koji odustane svijetli, a svijetlo se samo objavljuje. U ovom svijetu punom sukoba i mirovnih deklaracija istinsku promjenu mogu donijeti oni koji odustanu od uvriježenih načina borbe za mir i pravdu. Institucije, ni nove ni stare, ne mogu donijeti istinske promjene. Promjene donose pojedinci koji u ovo društvo unose svjetlo. Kada se međusobno prepoznaju mogu se povezati, udružiti, ali udruživanje gubi smisao kada postane sebi svrha.