Jučer dok sam uživao u pogledu

Jučer dok sam uživao u pogledu s Vratnika pomislih kako je zgodno ovo iskustvo: autom preko Kapele prema Senju, zaustavljanje na velebitskom sedlu, uspinjanje kojih pedesetak metara i onda... Nije baš neko planinarsko iskustvo autom doći ovako blizu vrha, potom malo uspinjanja, a onda pogled. Snijeg, more i otoci. Jutros razmišljam zašto bi se moralo mučiti pri uspinjanju da bi iskustvo bilo cjelovito? Nije li tako da nam neki životni uvidi naiđu besplatno. Doduše nije da se prije toga nismo namučili živeći svakako. A onda odjednom - jasan vidik. Puno sam puta ovo doživio. I nikad nisam mogao lako povezati tjeskobu traganja sa jednostavnim nailaženjem uvida. Blagodat se pojavljuje preplavljuje um, a činilo se da osjećaju izgubljenosti nema kraja. I tako više puta - traganje pa zbunjenost i viđenje. No - da li je moglo biti uvida, a da mu nije prethodilo neizvjesno traganje?