Jutarnja mudroVanja

Sjedim, primjećujem ovaj osjećaj, misao, nešto. Proći će. Doći novo nešto. Problem je da se pecamo. Problem je da se želimo riješiti nečega. Ili zadobiti nešto. Bilo što. To nešto teče do novog nečeg. Ako mislimo da možemo upravljati varamo se. Imamo volan u rukama, ali sklisko je. Nizbrdica. Poledica. Nema ničega za što bi se mogli uhvatiti osim za zrak koji udišemo. Život je enigma jer ga uglavnom ne živimo nego nastojimo sačuvati, konzervirati, bježeći u ovisnosti o stvarima i stanjima svijesti. Postoji svijest koja primjećuje dolazak, postojanje i nestajanje. Otuda ideja o ja, što vidi, čuje... objedinjuje u opažaj, promišlja. Ali onda se i pecamo za to ja. Učvršćujemo ga u stvarima i stanjima ne bi li sačuvali bar dio sigurnosti... Ali ne ide. Starimo - to je jedino sigurno. Zašto se bojimo prolaska kroz ta vrata? Jer smo tada sami!? Kada se sklope oči na kraju - pred nepoznatim smo. Ali tako je bilo i kad smo ih otvorili i susreli se sa svim ovim stvarima i stanjima kojima smo nadjenuli razna imena i definicije. Školovali se. Umislili da sada to i poznajemo. Da smo ovdje u ovome tijelu i umu kod kuće. A onda - sve ćemo napustiti. A tako smo se trudili zadobiti trajnost. U međuvremenu toliko toga je nestalo. I ovo što jest - nestat će. Krhki smo, nestalni i možda jedino sretni ako shvatimo da smo na igralištu. Lijepo je igrati se. Razgovarati iskreno. Zanositi iskustvima i mislima. No ove misli dok slušam otkucaje sata samo su igra uz kavu. Moja jutarnja mudroVanja.