Kad vrijeme stane

Bio sam dijete. Premalen da hodam grobljem sam. Baka me držala u naručju. Rekla je: "Ona je umrla. Sad će je zakopati."
I sve je bilo gotovo razumljivo – osim jednog detalja.
Na njezinoj ruci… bio je sat.
U mene se uselilo pitanje koje tada nisam znao izgovoriti: Zašto mrtva žena nosi sat?
Možda zato što su sat i čovjek postali suputnici i ne znaju se rastati čak ni pred pragom ničega.
Kasnije sam čitao o tome da se čovjek iskreno susreće sa sobom tek u susretu sa smrću. Ali ja sam to već znao - tamo, bakinom naručju. 
Danas razmišljam o tom satu. Je li pokazivao točno?Je li zastao u trenutku smrti?

Postoje običaji u kojima se pokojniku stavlja češalj, molitvenik,čak i novac, ključevi, maramice. Ali sat… sat je nešto drugo.
Sat je vjerovanje da će vrijeme postojati i kad nas više ne bude. Ili čežnja.Da se barem jednom, u tom drugom svijetu,možemo osvrnuti i reći:"Bilo je točno toliko."