Kava s depresijom

Sažetak mnogih razgovora o jednoj pošasti:

Ponekad fali riječ.
Fali slika. Fali pokret. Fali smisao.
Prazno je. Teško. Nekako nepoznato. Kao da stojim na stanici, a nijedan vlak ne dolazi.

Mnogima to stanje nije prihvatljivo.
Neugodna tišina, nepodnošljiva praznina.
A meni… meni je to poznata gošća.
Ne uvijek draga. Ne uvijek blaga.
Ali poznata. I možda, ako budem iskren, i pomalo voljena.

Zato šutim. Negodujem u sebi.
I puštam – nek bude što bude.

I kažem:
Dobro jutro, depresijo moja. Može li kavica?

Ona šuti.
Ne odgovara.
Kao da i ona mora malo sa sobom biti.

Pa ipak, kuham kavu za oboje.

U toj jednostavnoj gesti, nešto se već počinje mijenjati.
Ne napadam. Ne poričem. Ne žurim je popraviti.
Samo ostajem s njom, u tom nekom međustanju.

Jung bi možda rekao da sam sjeo uz svoju sjenku i poslušao njezin glas, umjesto da je zatvaram u podrum.

Ponekad je to jedini lijek.
Ne tableta, ne strategija.
Već prihvaćanje.
Jedno obično čekanje. Tiho. Bez zahtjeva.

Da dođe – riječ.
Riječ koja vraća boju svijetu.

I kako je tada samo lako. Kako odjednom bude svjetlo.
Ne veliko prosvjetljenje, nego samo jedno mekano svitanje iznutra.

I tada – osjećam taj dječji pogled.
Onaj što se znao igrati sjenama i razgovarati sa psima.
Pogled koji se, bez buke, ponovno useljava u moje srce.
Ne pita puno. Samo dođe. I plijeni.

Ma, cijelo vrijeme je on tu.
Samo sam ga zanemario.
Nisam bio strpljiv. Nisam ga njegovao. Nisam imao vremena za njega.

Ali evo ga sada –
uz kavu, uz tišinu, uz riječ.

I s osmijehom što dolazi bez razloga.