Kratka crtica o (ne)sigurnosti

U ovom zbunjujućem razdoblju prisjetih se jednog prijašnjeg zapisa. Čini se da nam je poljuljana sigurnost. Kod mnogih primjećujem sklonost traženju odgovora izvana, od neke institucije ili autoritativne osobe. No sklon sam tvrdnji da nam je svima važno iznaći vlastiti odgovor i put. Postoje trenuci kad nam je zakoračiti u nepoznato, neprohodno. Nitko nas tada ne drži za ruku samo slutnja zove iz gustog raslinja. Moramo krenuti pažljivim korakom - rubnim stazama. Vremenom nam se razbistri da smo zapravo otkrivali nepoznati dio sebe. Tada se znaju pojaviti i novi suputnici, ili stare upoznamo na posve novi način, a neki drugi nas ostave, napuste. Ili mi sami napustimo preživjele obrasce, dosadu. Nije potrebno težiti zanosu radi zanosa, ali suptilan osjećaj životnog zanosa valja njegovati. Nismo li na putu otkrića nečeg posve novog? Nismo li jedinstveni - svatko od nas ponaosob? Ali - tko će otkriti tko sam ako se ne uputim? A kako ću to ako ne riskiram? Moram koraknuti, moram, uvijek iznova!