Kuhanje

Kuha oko nas. Kuha u nama

Ponekad lagano vrije, ponekad zakuha naglo, ponekad samo tiho krčka na dnu nečega što zovemo "ja".

Nekad je netko drugi kuhao za nas.
Mama. Baka.
Sjećam se maminih torti.
Bakinih lepinja.
Toplina, mir, pripadanje.
Bilo je dovoljno samo biti tu i jesti. I to je bilo sve.

Danas… kuhamo sami.
I papamo. Kao djeca čokolino.
I probavljamo.
Ponekad dugo, dugo. Godinama.

Jer nisu svi obroci bili slatki.

Psihoterapija je, na kraju, možda samo proces probavljanja.
Ne samo vlastitih obroka – nego i tuđih, prenesenih, zaboravljenih, utisnutih.

U stomaku duše skupljaju se stari okusi:
ostavljena večera nakon svađe,
neprobavljena pljuska,
zalogaj sramote,
hladno servirana krivnja,
obiteljski recept: "šuti i trpi",
ili ono jelo koje je uvijek moralo biti pojedeno – bez pitanja, bez otpora.

Sve je tu – u nama.
Kao u starom zamrzivaču.

I kad sjednemo jedno nasuprot drugome,
ne znamo još tko je tko – tko kuha, tko jede, tko odbacuje, tko miješa.

Ponekad terapeut nije ni kuhar ni gost – nego zrcalo u kojem klijent sam
polako vidi zaboravljene sastojke.
I pita se:
Što ću s ovim? Je li ovo još moje?
Mogu li to iskoristiti? Ili treba ići u kompost?

A možda je sve zapravo igra.

Jedna velika kuhinja duše u kojoj nitko ne zna pravi recept,
ali svi traže onu staru, poznatu juhu,
koja miriše na djetinjstvo i prihvaćanje.

A kamo idemo?

Tamo gdje nas nešto u nama vodi.
Kroz mirise, kroz okus,
kroz gutljaj po gutljaj –
ka nekom mjestu
gdje ne moramo sve razumjeti,
nego ponekad samo –
sjediti.
Žvakati.
Oprostiti želucu što mu treba vremena.
I pustiti da tijelo zna.

Možda nismo ovdje da sve razjasnimo.
Možda smo ovdje da probavimo.
S ljubavlju prema onome što jest –
pa makar bilo i zagoreno.