Ne brini Bože

Bog mi se jutros požalio da ga je od svega ovoga glava zaboljela. Velika glava što u sebi sadrži čitav svemir u kojem je naš, ljudski svijet tek jedna mrvica. Slušam Ga, nije mu lako. Sve te izjave o ljubavi, vjernosti, brizi za zdravlje i opće dobro... U Baškoj sam kod prijatelja, puše bura, a i sam sam zbunjen pa molećivo gledam prema nebu sa željom da se ova naša stvarnost barem na trenutak razbistri. Možda se danas popnem na ovo brdo ponad Baške, da budem bliže božjoj bolnoj glavi i da mu kažem - ne brini Bože, ne brini. Bit će dobro.

E sad, dok sam pisao ovaj tekst - nastavih čitati knjigu Analiza snova u kojoj piše: 

Sve je moguće, ali je još uvijek nepomično, kao uoči samog osvita svijeta; sve još uvijek lebdi u neizvjesnosti, ali već u sljedećem času postoji svijet. Time se izražava najkolosalniji doživljaj Boga, Demijurga koji postoji prije svega drugoga; ili pak Boga koji pati od teške glavobolje i nada se kako će je se ubrzo osloboditi. Jer, pretpostavljam da je morao strašno patiti dok je bio u tom bremenitom stanju. Nisam to ja izmislio, postoje stare ezoterične ideje prema kojima je Bog bio veoma usamljen i beskrajno se dosađivao, a želja da uz sebe ima nekoga tko ne bi bio on sam bila je naprosto neizreciva. Tako je i nastao svijet: Bog je imao strašnu glavobolju i želio je da je nečim odagna. Svi smo mi, zapravo, bili u takvom psihološkom stanju pa se u sličnim situacijama možemo osjećati kao Tvorac koga muči stvaralačka glavobolja.