Nešto između

Ima nešto nomadsko, putujuće u nama.

Nešto što seže dublje od ove ere sjedenja i navezanosti za vlasništvo. 

Dublje od gradova, državnika i granica.

Taj nomadski duh zna:

Ja sam - onaj koji hoda.

ja sam taj koji plovi svemirom na jednoj kuglici što je zovemo Zemlja.

Netko kaže da je ravna.

Ali... i mnogi koji znaju da je kugla – misle ravno.

Dvije dimenzije: moje–tvoje, ovdje–tamo, istina–laž, dom–stranac.

"Ne dirajte mi ravnicu."

"Moj kamen i maslina."

"Moj dom i pretci."

Moje.

Ali zapravo – ništa nije moje.

Ni ovo tijelo.

Ni ove misli.

Ni ove riječi koje sada pišem.

Moje je možda samo jedno:

ovo čudno istraživačko putovanje.

Ovo trajno koračanje bez konačnog odgovora.

Tajna je – tko god ostane u njoj, živi.

Ne zna, ali živi.

Ne fiksira, ali ide.

Ne posjeduje, ali bude.

I da, nije lako.

Jer toliki postavljaju koordinate za identifikaciju.

Zovu nas da se svrstamo, odaberemo, zacementiramo.

Ali ja sam…

mnoštvo stanica, tkiva, elektrona, praznina između.

Ni čestica ni misao.

Nešto između.

I profesionalno – ja sam suputnik.

Danas to zovu psihoterapeut.

U neko drugo vrijeme bio bih vrač.

U nekoj knjizi – igrač staklenih perli.

Ali istina?

Ne znam tko sam.

Još uvijek tražim.

I neću prestati.

A ti?

Možemo, ako želiš – dio puta zajedno.