O ljudima i oblacima

Oblaci i lavež. Danas se ne čuju ptice. Cvrkuću li samo kad izranja sunce? Kao dijete pitam se. Čuje se pijetao. Pa i on je na čelu hodajućih ptica - kokica. Gledam ih kako čeprkaju po vrtu. Iz daljine čujem još jedno kukurikanje, piskutavo. Mladi pijetao koji se tek uči. Ovaj stariji, bliži mu odgovara s autoritetom. Ili tek onako za svoju dušu pjeva. Doduše nije vrijeme svitanja, ali kada je oblačno sve je nekako isto pa je i seoskim pjetlovima svejedno. Pa kukuriču onako otprilike, čini mi se. Jer oni nemaju sat. Oni imaju ritam koji im sunce donosi. Sunce ih nadahnjuje. A kada ga nema onda kukuričući nasumično možda traže nadahnuće kao i ja dok jutros osluškujem vlastiti ritam gledajući kroz prozor oblake. Gledam li ih. Postoje takvi dani kada nema pojedinačnih oblaka što plove. Dani kada Dobriša Cesarić ne bi mogao napisati pjesmu o Oblaku koji se pojavljuje pa nestane. Postoje dani koji su prekriveni jednim velikim oblakom pa se nebo ne vidi. Pa se ne razaznaju oblaci od oblaka. I ljudi se nekako stapaju u masu koja svejednako osluškuje glasove iz nekog zajedničkog medija što krči i brblja neke nemušte vijesti. I svi se nekako nadaju da će opet doći oni dani kad će oblaci opet ploviti nebom amo-tamo nošeni, slobodni. Moguće je da tako treba, da se ponekad svi slijemo u jednu zajedničku iščekujuću čamotinju oblačnog dana. Moguće je da nas oblaci uče strpljenju, a pijetlovi podsjećaju da će i one prave ptice zacvrkutati. Čudni smo pomalo svi - pijetlovi, ptice, oblaci i mi - ljudska bića - svi kao da nešto čekamo.