O terapijskom učinku rada na snovima

Snovi su iskreniji od budnosti pa i budnost nam postaje budnija kada osluškuje snove.  

Zbunjuju nas ljudi i događaji, ne prestajemo se pitati, čuditi. Postoje doduše i oni koji se oslanjaju na neki sustav vjerovanja ili promišljanja, za njih dovoljno jasan da se u njemu skrase. Ovdje je uglavnom riječ o različitim dogmatizmima to jest samima-po-sebi-razumijevajućim odgovorima u koje se ne sumnja, u koje je bolje ne sumnjati jer bi sumnja otvorila magičnu kutiju iz koje bi izašle svakovrsne sumnje i utvare. Neki od nas, eto, ne prestaju sumnjati čak i kada smo uložili poprilično truda u to da proučimo značajne tvrdnje tradicionalnih vjerovanja. Ostajemo zbunjeni i pomalo slični Lao Tseu koji o sebi piše:

Većina je puna površnih radosti

kao da sudjeluju u žrtvenim gozbama

kao da su na proljetnoj terasi

a ja sam tih u izvoru osjećaja

poput novorođenog djeteta koje se još

ne zna smijati

nevezan, poput čovjeka bez doma.

Većina zna

a ja sam neznalica, zbunjen.

Većina je oštroumna

a ja sam tup

strpljiv poput mora,

nošen, prividno bez cilja.

U istraživačkom pothvatu koji smo započeli odmah - našavši se u ovome što nas je okružilo i ugrozilo odmah nakon ili tijekom rođenja ponekad se čini kao da nismo daleko odmakli. Možemo se, do duše, malo utješiti mudrošću: Budite kao djeca! Psiholog Janov piše o primalnom kriku kojim smo popratili taj prvi susret, no umjesto o terapijskom pristupu po načelima primalne terapije pišem o primalnoj težnji za jasnoćom koja se pojavljuje u različitim životnim situacijama.

U svome radu primjećujem da u srcu mnogih simptoma drijema filozofičnost. Bilo da su toga svjesni ili im treba izvjesno vrijeme da posvijeste pitanja koja stoje u srcu zbunjujućih problema i simptoma što ih navode da dođu na terapiju moji terapijski suputnici, sa mnom se zajedno susreću s nekim pitanjima na koja možda nikada neće odgovoriti. Možda su u nekom životnom periodu bili sigurni da su pronašli odgovore, ali se opet nakon izvjesnog perioda nađu na početku. I u tome smo pomalo slični. Dobrim svojim dijelom terapijska se nastojanja mogu sastojati od mirenja sa čuđenjem i uviđanjem da će nam naša unutarnja zbiljnost - to što se nalazi iza mile nam rječice JA - do samoga kraja ostati većim dijelom tajna. Utoliko nam je, kao odrasloj djeci, osim filozofičnosti važna i poetičnost. Ovu, za psihološko zdravlje važnu osobinu vidim kao sretnu zgodu koju mi ponajljepše opisuje W. Witman:

Kada sam počeo svoj nauk prvi mi se korak toliko svidio:
sama činjenica svijesti, ovi oblici, snaga kretanja,
najmanji kukac ili živo biće, osjetila, vid, ljubav,
prvi korak, priznajem, toliko mi se svidio,
da sam jedva i otišao dalje i jedva zaželio ići imalo dalje;
nego sam stao i zadržavam se dangubeći cijelo vrijeme, da o njemu pjevam.

U našoj šetnji između filozofičnosti i poetičnosti kroz šumu zbiljnosti u nama i oko nas (evo mi trenutno najdraže definicije psihoterapije!) ponajbolji mi se orjentir čini osluškivanje snova: zapisivanje snova, razmišljanje o njima, strpljivom radu na njihovom tumačenju u terapijskom procesu.

Ono "Nešto" nepoznato u nama samima zove nas k sebi. Slušajući zov nepoznatog u snovima dio tajne se ipak rasvjetljuje unoseći više životnosti u našu svakodnevicu koja je prepuna primjera banaliziranja psihologije. I premda službena psihologija nije blagonaklona prema Jungovim nastojanjima u istraživanju nesvjesnog danas mi se njegov primjer rada na sebi čini nezamjenjiv i spasonosan. Danas kada se čini da nam znanost sve objašnjava i omogućuje nadzor nad prirodom kaos koji gledamo oko sebe u vidu obilja nasilja i ispraznih interpretacija ekonomsko političke zbilje govori da nam ništa nije jasno.

Kako znanstveno shvaćanje raste tako se naš svijet dehumanizira. Čovjek se osjeća usamljenim u svijetu jer više nije povezan s prirodom. Niti u jednoj rijeci nema duha, drvo nije čovjekovo životno načelo, nikakvi glasovi ne govore više čovjeku iz kamenja, biljaka i životinja niti mu se obraća vjerujući da ga mogu čuti. Nestalo je njegova dodira s prirodom, a time neizmjerne energije koju je pružala ta simbolička povezanost. Taj golemi gubitak nadoknađuju simboli naših snova oni objelodanjuju našu izvornu prirodu, njezine nagone i osebujno mišljenje.