Osoba A i B

To neko ja koje bi se svidjelo, to neko ja koje bi uživalo, osjećalo sigurnost… hvatalo se za odnose, za slatke kolačiće, za račun u banci. Za bračno stanje, za misli misli misli. Za besmisli. To neko ja treba dobro izbatinati. A pogotovo filozofska nastojanja il' ono završio sam ovo, završio sam ono. Ili gle kako sam ja to samo napravio. Pa divni ste, a kako ste samo pametno to smislili, napisali… Iz-ba-ti-na-ti. Zgaziti. Pustiti da drugi gaze i pljuju. Prekrižiti. Umrijeti. Kad se samo sjetim tih nekih "velikih" što su svoja velika ja uz pomoć vojski i slavnih pohoda širili ratom, htjeli do kraja zemlje doći. Pa su drugi "veliki" pisali o njima kao velikim osvajačima, revolucionarima, nositeljima napretka. Pa smo učili godine kad su ovo il' ono osvojili. Pa smo htjeli biti oni u nekom od prošlih života ispunjavajući glupave testove u jeftinim časopisima o našim prošlim inkarnacijama. Osoba A i osoba B postoji. Osoba A bi htjela biti nešto, vidjeti zadivljene poglede, hvalu il' svetu tišinu čuti između svojih mudrih izričaja. Čuti gromoglasni pljesak itd… osoba B odnosi svo to smeće, baca ga u jarak i odlazi. Svojim putem. Bespućem. Osoba B ne zna. Osoba B je u početku tužna, potom slobodna. Osoba B se smješka. Svejedno joj je. Nema se za što uhvatiti. I ne želi. Smješka se koprcanju osobe A. I odlazi. I vraća se, naravno. Ali sama činjenica da može ponekad otići rađa nadu da se pomaknula s mjesta. Nakon toliko godina.