Proljeće i smisao

Pijem jaču kavu. Instant kava mi ne godi. U zemlji dosada. Želja za povlačenjem. Za odlaskom u šumu. Da li je medvjeđi luk počeo nicati? Znam da nije, ali volio bih da jest. Uskoro će. Šuma mi nedostaje.

Jučer me je M. nasmijao s nekoliko viceva. To je bila domaća zadaća za njega i on me je podsjetio. Smijali smo se, a potom pričali o stripovima. O Alan Fordu. I danas mogu sa nekim srednjoškolcem sat pa i više pričati o Alan Fordu, sir Oliveru, Grunfu. I nije mi dosadno. Nemam više svoju kolekciju Alan Fordova.

Iščekujući proljeće pitam se što dalje. Negdje u ovo vrijeme prošle godine vratio sam se u Josipdol i proljetovao ovdje. Nakon ne znam koliko godina. Možda bih opet mogao otvoriti svoju Josipdolsku terasu što se prostire između Veljuna, Treskavca, Viničice i Radošića. Široko široko. Skuhao sam oko pola litre kave, ima je i za van. Tako mi malo treba. Ovdje je. Ali tako lako zaboravim. U potrazi za onim što mi treba je moj film bez scenarija, umjesto H. Forda ja u glavnoj ulozi. Korona me je protresla na način da nekako drukčije vidim između misaonih ploča. Kao da tijekom školovanja ili pak praćenja informativnih emisija armiramo misaone ploče i zidove unutar kojih gledamo sebe kao u nekom zatvoru. Čezne se za otvaranjem terase no terase su cijelo vrijeme otvorene. Tolike livade i polja između šumovitih gora. I ono nešto nomadsko, slavensko u nama. Nešto što zaboravimo baveći se politikanstvom.

Izvire sunce, izvire moja glava iz popluna, što sve upravo izvire? Eto jaglaci!