O terapijskom značenju svjesnosti

Biti u dodiru s ovim što jest, što gledam, slušam, dodirujem, kušam, a ne s mislima o tome. Čini se jednostavno, ali je izazov. Primijetio sam to nakon jedne četverodnevne radionice devedesetih tijekom edukacije za Gestalt terapeuta. Umjesto obilja emocija - jednostavni pokreti - svjesnost dok hodamo, sijedimo, ležimo, gledamo... I tek četvrti dan uvid! A dani poslije... koliko samo nijansi zelene boje u maju u Josipdolu u kojem sam odrastao, koliko samo različitih zvukova. Kao da se iznova vratilo djetinjstvo u moj život, razigranost čula. U prvom planu čula, a ne misli! Povratak u zaboravljenu zemlju ranog djetinjstva prije školovanja i učenja kako je važnije znati nego osjećati u vrijeme prije višegodišnjeg vježbanja i štrebanja o svemu što se smatra napretkom. I danas mislim i osjećam da bi škola mogla biti drukčija, čulnost ne bi trebala biti samo predah tijekom velikog ili malog odmora već prožimati i školske satove kao i predavanja na fakultetu. Nešto se izgubi tijekom školovanja, nešto veoma važno, blisko, nešto izvorno. I nekima od nas trebat će dugo da to iznova razbudimo. Trebat će nam možda i godine na tom putu otkrivanja onoga što smo bili u prvim godinama, taj svijet, ta soba puna igračaka, uzbudljiv i opasan i mi sa svojim puzanjem i prvim koracima na putu kroz njegova svjetla i boje, mekoću i dubinu, patnju i cvjetanje. Jesen je, boje nisu kao u maju. Niti zvukovi nisu, ali čarobni su.