Put planinskog kamena

Tijekom slaganja knjiga izronila mi danas stara bilježnica, neka vrst dnevnika, ali i prvih pričica koje sam zapisivao. Tada još nisam znao da će jednog dana postojati radionice art terapije, a ova pričica mi nekako izgleda poput uratka s neke slične radionice. Tako da sam se danas zabavljao prepisujući ju 40ak godina nakon što je napisana. U međuvremenu se moj rukopis već više puta mijenjao kao i ja. Ali nešto je ipak ostalo isto. Čini mi se da sam i tada, pišući, želio opisati nešto neprolazno što čuči u svima nama.

Zapravo, prije priče zapisana je ova pjesma. Tada sam se vježbao pisati u formi soneta:

Predvodnik

Stropoštao se kamen niz planinu
povuk'o za sobom gomilu sa visa
 predvodi sada lavine silinu
kameni galop niz padine klisa

Srlja kamenje, u nizinu kliže
 dosta mu je rzrijeđenog zraka
  razulareni sve su dolje bliže
 padaju bučno kroz pejsaže mraka

Predvodnika smijer u blagodat seže
vjeruje mnoštvo od ničeg ne preže,
 a sve ih vuče zakon sile teže

Na dnu planine gomila se sliježe, 
  a visni vjetar majku stijenu steže 
 prekritom vođi sada je najteže 

 Sjećam se da moj tata tada nije.bio dobro. Kad sam mu pročitao pjesmu zamislio se i rekao kako mu se nekako čini da bi bilo lijepo kada bi pjesma imala nastavak u kojem bi se kamen nekako vratio stijeni od koje je krenuo.
A ja, kao profesor Baltazar mislio, mislio i smislio - umjesto pjesme priču što slijedi: 

PRIČA O PLANINSKOM KAMENU 

Prolog

Nekada davno, prije nego su ljudi imali imena, planina je progovorila.

Bila je to tiha lavina, ne rođena iz bijesa, nego iz težine nakupljenih godina. Jedan kamen, okrugao i sjajan, prvi se odlomio. Kažu, nije pao — nego krenuo. Povukao za sobom stotine drugih, koji su samo čekali znak.

U dolini su ljudi znali za taj dan. Nazivali su ga "danom kad voda stane". Jer lavina je pala točno u korito potoka i pregradila ga. Voda se počela gomilati, planina je zadržala dah, a selo se uplašilo. Tada su seljani uzeli motike, lopate, ruke i znoj — i danima razgrtali kamenje.

Nitko nije znao da ispod svih tih slojeva, na samom dnu, ostaje onaj prvi kamen. Najokrugliji. Najtiši. Onaj koji je sve pokrenuo.

Legenda kaže da će jednog dana, kada bude očišćen i ponovno bačen u svijet, taj kamen pronaći ruke onih koji znaju slušati. Ne one koji govore mnogo, nego one koji šute pored vode.

Petar i mlin

Petar je imao jedanaest godina kad je prvi put osjetio da voda može govoriti. Nije znao to objasniti, ali znao je prepoznati tišinu između dva šuma. Ona koja ne dolazi ni iz potoka ni iz lišća. Ona koja dolazi iznutra.

Svako jutro, čim bi sunce preskočilo greben, silazio bi stazom do starog mlina. Nije to bio mlin kakav pamte knjige. Bio je to mlin koji pamti ljude. Njegova baka, stara i sitna kao šaka brašna, još je znala pokrenuti kamen, zaliti zupčanike uljem i pustiti pšenicu da šušti niz drveni vrat.

Petar nije znao sve priče, ali znao je da je taj mlin spasio njegovu obitelj. Znala ih je voda, i kamenje pod vodom. A znala ih je i baka, koja nikad nije puno govorila. Samo bi rekla:

— Sve što valja, valja izdržati.

Toga jutra, dok je čistio naplavljeni potok iza mlina, pod ruku mu je došao kamen. Okrugao. Tamnosiv s prugom svjetlosti, kao da je u njemu ostao zarobljen trenutak sunca.

Bio je hladan, ali ne mrtav. Imao je težinu nečeg što nije samo stvar. Petar ga je dugo gledao, a onda sjeo na dasku iznad vode i zatvorio oči.

Ne zna koliko je trajalo, ali nešto se u njemu otvorilo. Kao da je ušao u prostor bez riječi, gdje misli stoje, a tišina diše.

Kad je ponovno otvorio oči, znao je što mora učiniti. Nije to bila odluka. Bio je to odgovor.

Ustao je, prišao obali, i bacio kamen u potok.

Kamen je pao bez glasa, kao da ga je voda već čekala.

I tada je sve opet postalo obično. Voda je tekla, ptice su pjevale, baka ga je pozvala na doručak.

Ali Petar je znao da više ništa nije isto.

Ognjen i rijeka

Daleko niže, gdje se planinski potoci već udružuju u rijeku, živio je dječak po imenu Ognjen. Bio je vedar, snažan u ramenima i ranoranilac, ne zato što je morao, nego zato što je volio zoru.

Njegov otac bio je ribar. Svako jutro ustajali su prije svitanja, tiho se spremali, i silazili niz obalu do čamca privezanog uz panj starog hrasta. Veslali bi bez riječi, jer riječi nisu bile potrebne između njih. Riba se hvatala samo kad se čovjek znao uklopiti u tišinu vode.

Ali u posljednje vrijeme ulovi su postajali sve slabiji. Otac je šutio, ali su Ognjenove oči to primjećivale. Riječne struje kao da su se povukle, i ribe više nisu dolazile.

Jednog poslijepodneva, dok je sam šetao obalom, Ognjen je opazio nešto sjajno među oblucima. Bio je to kamen – ne običan, ne poput onih koje bi znao bacati u vodu. Bio je gotovo savršeno okrugao, s tamnom spiralom u središtu. Kad ga je podignuo, učinilo mu se da osjeti kako mu ruka postaje mirnija.

Stavio ga je u džep.

Od tada, nešto se promijenilo. Ulovi su se povećali, otac je prvi put nakon dugo vremena rekao:

— Danas je rijeka bila darežljiva.

Ognjen nije rekao ništa o kamenu. Samo bi ga s vremena na vrijeme izvadio iz džepa, okrenuo u ruci i pustio ga da miruje.

Tako je to trajalo danima, možda i tjednima.

A onda je došao dan kad mu je kamen ispao iz džepa, dok je čučao na rubu čamca. Pao je ravno u vodu. Ognjen je zaronio za njim, ali voda je već uzela ono što je bilo njezino.

Bio je tužan, ali nije očajavao. Znao je, nekako, da kamen nije nestao. Samo je otišao dalje.
 

Sara i more

Blizu zaljeva u koji se rijeka ulijeva u more, živjela je djevojčica Sara. Nije govorila. Rodila se bez glasa, rekli su liječnici. Neki su rekli: nijema. Drugi su šaptali: možda iz tuge.

Ali ona nije osjećala da joj nešto nedostaje. Svijet je bio pun zvukova, čak i kad ih ne čuješ. Pogled je govorio više od riječi, a ruke su znale ono što usta često zaborave.

Njezin otac bio je ronilac. Tražio je potonule stvari: staklenke, sidra, katkad novčiće, a češće samo tišinu. Ponekad bi ga vodila u plićake, pokazivala mu gdje bi mogla biti stara amfora, školjka, ostatak nečije priče.

Tog dana, zaronila je sama. More je bilo bistro, ali hladno. Ronila je dublje nego inače, možda vođena nečim što nije znala imenovati.

Tada ju je nešto povuklo. Nije bila struja, nego splet morskih trava. Zaplela se. Osjetila je paniku, ali istovremeno i mir — kao da netko kaže: ostani još tren. U toj tišini, tik do nje, svjetlucala je školjka. U njoj — kamen. Onaj isti koji je Petar bacio, a Ognjen izgubio.

Uzela je školjku i uspjela se osloboditi. Kad je izronila, otac ju je dočekao u čamcu, zabrinut, ali ona mu je pokazala školjku. U njezinim očima bio je mir.

Školjku je stavila u staklenu posudu s morskom vodom. Mijenjala ju je svaki dan. Kamen je sjajio, a oko njega su se stvarale fine niti soli, kristali koji su podsjećali na snježne cvjetove.

Nekoliko dana kasnije, šećući obalom, srela je dječaka. Bio je to Ognjen. Oboje su stajali na tren, pogledali jedno drugo, i osjetili da nešto već postoji među njima — tišina koju su prepoznali.

Počeli su se sretati sve češće. Nije bilo potrebe za riječima. Šetnje, pogledi, smiješci. I jednom, kad mu je pokazala školjku s kamenjem prekrivenim kristalima, Ognjen je znao. To je bio onaj isti kamen.

Kako, nije znao objasniti.

Ali znao je — to je on.
 

Povratak kamena

Nekoliko tjedana kasnije, Sara je rukom pokazala Ognjenu put. Uzvodno. Rekla je više tim jednim pokretom nego mnogi odrasli u cijelom svom životu.

Nosila je školjku u naručju, pažljivo kao da drži pticu. Ognjen je pozvao oca, ali je rekao da će ovaj put ići sam. Osjećao je da to nije ribarska stvar. Nego nešto drugo.

Putovali su danima. Sara je šutjela. Ognjen je pazio da ne pita previše. Samo je hodao uz nju, s osjećajem da hodaju prema nečemu što je odavno već odlučeno.

Kad su stigli u selo podno planine, večer je već padala. Petar je stajao uz stari mlin, sada već zarastao u bršljan. Bio je viši, lica mirnijeg nego u djetinjstvu. Nije se iznenadio kad ih je vidio. Samo je kimnuo.

Bez riječi su krenuli prema stijeni iznad sela, ondje gdje je nekad davno počela lavina. Petar je vodio, Ognjen nosio školjku. Sara je koračala iza njih kao sjenka, tiha, budna.

Na vrhu, našli su usjek u stijeni. Ne pukotinu — više kao ranicu. Kamen se savršeno uklopio u nju, kao da se vraća svojoj postelji.

U tom trenu, zrak se zaustavio. Nije bilo vjetra, ni zvuka, ni misli. Samo blag osjećaj da je nešto došlo na svoje mjesto. Ne spektakl, ne čudo — samo usklađenost.

Petar je rekao tiho:

— Moj djed se zvao Petar. Tvoj otac?

Ognjen klimne:

— On me učio šutnji. I ribarenju.

Sara je stavila ruku na kamen. U tom trenutku, kroz nju je prošao drhtaj. A zatim, iz njezinih usta — prvi put — izroni riječ:

"Zahvalnost."

Petar i Ognjen su stajali nijemi. Ta riječ nije bila obična. Bila je kao povratak glasa iz same dubine.

Kamen je ostao u stijeni. Oni su se vratili dolje, ali nešto je zauvijek ostalo gore.

Epilog – Vjetar i tišina

Tijekom noći, vjetar se ponovno vratio na planinu.

Prošao je iznad stijene i zaustavio se na trenutak, kao da nešto provjerava. Zatim se tiho spustio niz padine, kroz granje, kroz tragove dječjih koraka, i ušao u dolinu.

Ujutro, nebo je bilo vedro. Mlin je još uvijek stajao, kao sjenka starog srca. Riba je ponovno plivala u rijeci. A more je disalo polako, bez žurbe.

Niti jedno dijete nije više bilo isto. A ni kamen — iako ostavljen — nije prestao djelovati. Onaj tko bi prolazio kraj stijene i znao gledati, osjetio bi nešto. Ne težinu, ne moć — nego jednostavno: prisutnost.

Legenda nije bila napisana. Bila je proživljena.

I od tada, kad god netko nađe okrugli kamen na putu, možda pomisli:

Možda je to onaj isti. Možda je opet krenuo.

Jer pravi kamen — nikad ne miruje zauvijek.