Samo hodaj

Ponekad je dovoljno samo hodati — da zemlja ispod nas primi ono što više ne možemo nositi sami.
(Objavljujem ovo uz pristanak sugovornice čiji su uvidi do kojih je došla tijekom svoje borbe sa panikom i tjeskobom jednostavni i mogu biti od pomoći.)

Složili smo se: hodanje ima neku posebnu jednostavnost.

Zrak, koraci, ritam.

Nema cilja, a tijelo se svejedno vraća u ravnotežu.

Priča mi o vremenu kad su je napadi panike učili kako tijelo zna prije uma.

 "Tada sam otkrila da se tjeskoba ne može mislima razvezati. Trebaš ju dotaknuti." 

Stavila bi dlan na prsa (stegnuto mjesto oko srca - možda zato i riječ "tjeskoba" nosi u sebi to "tijesno")  i polako ih gladila, kao da tješi dijete u sebi.

Udisaj. Izdah.

I polako bi se nešto u njoj sjetilo mira.

— 

Druga njezina rečenica ostala mi je u uhu:

"Samo hodaj."

I dok hodaš, pitaj se: što sada možeš vidjeti?

Što sada možeš čuti?

Što sada možeš mirisati, dodirnuti?

A ja bih dodao: kako sada hodaš? Motri svoje korake!

Tako tijelo postane sidro svijesti, a korak postane molitva.