Sidro

Zabilješka za ona vremena kad ništa nije sigurno.

Bilo je dana kad mi se činilo da sam izgubio oslonac.
I premda izvana sve može djelovati posloženo – posao, kuća, razgovori – iznutra se znao otvoriti prostor tihe nesigurnosti, zasićenosti od svega poznatog.

Osjetio bih da tražim nešto što nije nova ideja, ni rješenje, ni plan.
Tražio sam sidro.

Ne da me zaustavi, nego da me prizemlji.
Da me podsjeti tko sam kad sve drugo umukne.

Nisam tražio veličinu. već skromnu prisutnost.
Jednu iskrenu misao. Jedan gutljaj zraka. Pogled u daljinu.

I otkrivao da i najturbulentnija razdoblja nose nešto tiho u sebi – poziv, možda.
Ne da bježim, nego da se vratim. Sebi.
U tijelo. U disanje. U sadašnji trenutak.

Nisam morao znati kako dalje.
Bilo je dovoljno da budem tu – s osjećajem koji je došao.

U tom stanju počeo sam shvaćati da često ne pomažemo drugima velikim riječima, već svojim mirom.
Svojom prisutnošću.
Tihim svjedočenjem da je moguće biti uspravan čak i kad se valovi dižu.

Zato ovo pišem –
Ne kao odgovor, već kao ruku ispruženu u isto nebo.

Ne moraš znati sve.
Ne moraš biti jak.
Samo prisutan.
Tvoje unutarnje biće već zna put.

Ako osjetiš da ti treba orijentir, pokušaj ovo:
sjedni nekoliko minuta u tišini.
Bez potrebe da nešto popraviš ili postigneš.
Osjeti kako zrak ulazi i izlazi.
Stavi dlan na srce. I reci tiho:
"Tu sam. I dovoljno je."

Možda ćeš primijetiti tihu napetost, možda tugu, možda prazninu.
Nemoj je tjerati. Promatraj je kao da sjediš pokraj prijatelja koji ti ne zna reći što ga boli.
Tvoje mirno prisustvo već liječi.
A ako želiš još nešto, upitaj se:
"Što mi danas zaista treba?"
I vjeruj odgovoru, kakav god bio – i ako je čudan i ako je skroman.

To je početak puta.
Uvijek je bio.