Suputnik

To staro dosadno pitanje tko sam ja jučer se pojavilo u jednom terapijskom razgovoru i tako smo pričali o tome kako smo se eto našli u ovom vremenu i prostoru u nekom mjestu i državi s nekom imovinom i tijelom itd. A mogli se pojaviti bilo gdje i kada i sa bilo kojom pripadnošću ili spolom. Sve to nabrojano pomalo određuje odgovor na pitanje tko sam ja, ali smatram, problem je ako se na svome putovanju i traganju fiksiramo za te odrednice. One su samo naše nezaobilazno polazište ka svjesnosti da na tome putu imamo naći onog sebe koje je slobodno od tih odrednica. Fiksacije za vrijeme-prostor, zemlju, naciju, spol, osobna postignuća u smislu - obrazovanje, imovinsko stanje, socijalni status itd. uglavnom ograničavaju putovanje. Fiksacije zamaraju, one mogu biti doduše stanice na putu, ljudi koje susrećem u kupeima različitih vlakova mogu biti dobri suputnici dio puta. Jednostavno na istraživačkom putu počev od spomenutog pitanja imamo proći mnoge stanice i susresti mnoge suputnike, a vezivanje za svoju domovinu, stranku, naciju, religijsku pripadnost, navijačku skupinu, spol itd smatram primitivnim. Ima nešto nomadsko putujuće u nama. Mnogi su to zaboravili identificirajući se sa svojim sjedilaštvom koje ne postoji oduvjek. Radi se samo o prethodnih nekoliko tisuća godina. Ta identifikacija s gradovima, kulturama, tehničkim postignućima, vojskovođama, državnicima itd. Tko sam ja? Ja sam onaj koji plovi svemirom na kuglici koja se zove Zemlja. Neki ju smatraju ravnom. Ali ta ravnina koja postoji u nekim tumačenjima postoji i u mnogim glavama koje ju smatraju kuglom. Ta dvodimenzionalnost u stilu "volim svoje" "ne dirajte mi ravnicu" "moje more" "moj kamen i maslina" "moj dom i pretci moji" i bilo što moje... zapravo ništa nije moje. Niti ovo tijelo... ama baš ništa nije moje osim ovog neobičnog istraživačkog putovanja, neprestanog - jer konačnog odgovora nema u pokušaju nalaženja odgovora na pitanje Tko sam ja. Nema ga, postoji samo proces, tajna. Dok ostanemo u toj zoni tajne - živimo. Nije baš lako ne vezati se jer toliki autoriteti postavljaju koordinate za identifikaciju. Tko sam ja? To mnoštvo stanica, tkiva, organa itd. To mnoštvo elektrona, protona, molekula itd. To nešto između. Ta praznina između čestica, između misli, stavova, emocija... Samo putujemo i na tom putu budimo si dobri suputnici. Profesionalno - odabrao sam poziv suputništva koji se u ovom vremenu i prostoru zove psihoterapeut, u nekom drugom bih možda bio vrač, u nekoj knjizi možda igrač staklenih perli... Da vam pravo kažem ne znam tko sam. Još se tražim, ali sam toga svjestan. I neću stati tragati. Pa možemo i dio puta, zajedno.