Svirajte mi

Čestitke Romima na njihov dan. Ovu njihovu zastavu bih proglasio svjetskom. Plava boja neba, zelena boja raslinja na zemlji i kotač koji predstavlja putovanje. Sjetih se predivnog filma: " Cigani lete u nebo". A himna, gyelem gyelem... Idem idem... Ima li ljepše himne? Ima li ljepše, univerzalnije zastave? Nema i točka! Ova zastava nadilazi granice kao i duša svih nas ako se doista zagledamo u sebe.

Važno mi se čini pitanje gdje gdje mi je duša sada. Često - ona je u nemiru, u tjeskobnom traženju nečega što bi me zadovoljilo, osiguralo, ispunilo. A možda je baš duša, naše istinsko biće tu kad se ispraznimo od traganja za tim nečim jer to nešto najčešće su stvari bez duše. Oduvijek je tu duša, zajednička duša svih nas. Ta duša koju smo skloni dijeliti pripisivati joj podrijetla i statuse nacionalna ili religiozna obilježja. Ta jednostavna duša bistra i vječna. Ljudska i božanska. Što putuje, a ipak stoji u središtu svih nas i čeka da stanemo, da se umirimo. Da prestanemo trčati. Da se prestanemo truditi postati netko. Jer mi već jesmo Netko i veliko Nešto, Nešto Jedno. I možemo to Jedno nazivati različitim imenima, opisivati to Jedno različitim teologijama ili ideologijama. To jedno neiskazivo i tajanstveno.

Upravo se sjetih Balaševićevog stiha "oni imaju dušu briga njih"... Svirajte mi gyelem gyelem... Idem idem!