U raskoraku

Nedavno, tijekom razgovora s jednom prijateljicom koja je sanjala svoju garažu krenuo razgovor o tome što bi mogla značiti garaža u njezinom snu. Ali kako to biva simbol u nečijem snu može svojim značenjem dotaći ne samo individualno nego i kolektivno značenje. U najmanju ruku ja sam dotaknut našim razgovorom. Garaža je mjesto gdje možemo zaštititi auto za vrijeme mirovanja. Auto bi mogao predstavljati osobnu potrebu za kretanjem, naviku da putujem sam ili s nekim bliskim. A u posljednje vrijeme sve se manje krećemo zar ne? A tko sam ja? Ja sam pored ostalog to nešto, taj netko između mirovanja i kretanja. Između potencijalnog i kinetičkog energetskog stanja. Između ja i ne-ja. Ja sam slobodan putnik koji susreće druge putnike, prolaznik. Nađoh se u ovom svijetu čiji su žitelji povezani internetskom vezom, ali mogao sam biti i stanovnik južnoameričke prašume. Ili stablo u toj istoj prašumi. Mogao sam biti bilo gdje ili u bilo koje vrijeme. Mogao sam i ne biti. Pa ipak jesam. Ali što to ja jesam? Kamo da se sakrijem kada bih radije da nisam? Kako da izrazim to što naslućujem da jesam? Pa evo: ja sam auto i ja sam garaža. Jedno i drugo sam, mirovanje i kretanje i to nešto između. Između JA i TI - to neko - Mi, ponekad. No tu mi pomalo predstavlja problem kada to MI koje je samo dio kretanja teži postati statično, nešto općevažeće. Važno mi je to MI, ali ne ako bih mogao izgubiti ono JA. To se dešava ponekad jer na to pristajemo radi sigurnosti ili to namećemo sebi i drugima jer nam se čini da nas povijesne prilike na to tjeraju. Ali vratio bih se garaži iz sna. Tome mjestu u kojem bih mogao udomiti auto. No ja garažu nemam pored svoje kuće, još. Ali možda se radi o mojoj unutarnjoj garaži. Nekom sigurnom mjestu u kojem bih mogao udomiti svoju potrebu za kretanjem. Jer moji geni se razigraju pri spomenu riječ NOMAD! A eto, vremena su takva da je na cijeni to da se ostane doma. Ah ta neka borba u meni, borba između slobode i sigurnosti. Kamo će me odvesti ovo zbivanje? Govori se o putovanju na Mars, a s druge strane vijesti obeshrabruju i kretanje do obližnjeg kafića. Tu smo negdje, u raskoraku. A što bi mi moglo pomoći u tome stanju kada nisam siguran da li da krenem dalje? Možda svjesnost? Uzemljenje! Osjećam stopalo koje još drži težinu tijela i ovo drugo koje stoji ispred i spušta se lagano na tlo spremno preuzeti istu težinu dok centar ravnoteže u malome mozgu budno prati ZBIVANJE. Koračanje je nešto jednostavno, ali milijuni moždanih stanica sudjeluje u ovome čudu koje se zove KORAK. Dijete otkriva prve korake na klimavim nogama i ČUDI SE!