Vježbanje ljubavi

Kada se desi urušavanje postanemo si nekako važni. Razbudi se nagon koji onda zovemo "veliko srce" i "svi smo jedno". Treba uživati unatoč patnji u tom iskustvu "velikog srca". Znamo naime, prisjećamo se, da to obično ne traje dugo. Ali želimo vjerovati! Utopije nisu bez smisla, one prizivaju raj koji je možda nekoć bio ili će možda jednom biti. Kako god - sada jest, barem trag onog raja o kojem se slušalo na vjeronauku. To nešto što nam se čini da je ljubav. Ljubav između dva Božića. Kada se ne gleda tko je tko. Kada navijačke ekipe koje se inače ne trpe zajedno sklanjaju ostatke ruševina. Kada većina shvati što je bitno. Zašto tek kada smo potreseni progledamo? 

Kada nam život priušti propadanje to ne moramo shvatiti samo kao zlu kob već i kao novi početak. Doduše privremeno iskustvo može biti bol i tugovanje, a ovome može slijediti sjetno prisjećanje na prošlost. Ali potom valja osluhnuti život sada i iskusiti buđenje posve novih vrijednosti, nove osobnosti, nježnosti u odnosima. 

Želim nam takvu Novu godinu u kojoj nam neće biti potreban potres ili neka druga pošast da bi bez predumišljaja voljeli. U kojoj ćemo barem vježbati ljubav.