Ljetna vježba

2025-07-06

Povremeno

Ostanem bez htijenja.

Bez pritiska da se išta dovrši.

Samo sunce, zrak, i tromost svijeta

koja u meni plete tišinu.

Ništa se ne pokreće –

osim možda smjer.

Ne onaj nacrtani, odlučeni,

nego onaj što sam sebe rodi

u predahu.

Misao ne ide naprijed,

nego se spušta u mekoću mesa,

u vrijeme koje ništa ne traži.

I tamo,

gdje sve uspori i zaspi,

dogodi se:

nešto novo počne disati.

Ne zato što sam htio,

nego zato što sam otpustio.

U tom prostoru bez napora,

gdje volja sjedi sklupčana kao mačka,

sjeme se okreće pod kožom,

tražeći pukotinu kroz koju će niknuti.

Ponekad,

nova putanja dođe kao zijev.

Široka, prazna, nepotpisana.

Ali ti znaš –

nije praznina ono što zbunjuje,

nego mir što dolazi s njom.

Jer dok se svijet trudi biti brz,

u meni raste nešto što ne žuri.

Ne ime, ne plan, ne projekt,

nego smjer.

Topao, nedorečen,

kao miris kruha iz tuđe kuhinje.

I možda to jest najvažnije:

da ne znam točno kamo idem,

ali osjećam –

više nisam na istom mjestu.