Ljetna vježba

Povremeno

Ostanem bez htijenja.

Bez pritiska da se išta dovrši.

Samo sunce, zrak, i tromost svijeta

koja u meni plete tišinu.

Tamo,

gdje sve uspori i zaspi,

dogodi se:

nešto novo počne disati.

U tom prostoru bez napora,

gdje volja sjedi sklupčana kao mačka,

sjeme bubri pod kožom,

tražeći pukotinu kroz koju će niknuti.

Dok se svijet trudi biti brz,

u meni raste nešto što ne žuri.

Ne ime, ne plan, ne projekt,

nego smjer.

Topao, nedorečen,

kao miris kruha iz tuđe kuhinje.

Ne znam doduše točno 

kamo idem,

ali osjećam –

više nisam na istom mjestu.