Možemo li opisati ju? Niti anđeoskim jezicima Pavle kaže. Može otpuhati djeliće ega i kao sjemenke maslačka rasuti ih posvuda. Poput velikog praska. Širenje pahuljastih čestica maslačka, širenje atoma, planeta i zvijezda, Širenje, širenje širenje… Do u beskraj. I tu negdje kao dijelići svega, njih dvoje, ona i on, rasplinjuju se, čestice im se...
Ponekad dođe mi da otplovim na svom jastuku u daleko snovito morsko blještavilo blisko mi ozračje što treperi još od praoceana. Moje se biće ponekad pretače u valove i struje, vjetrove i ushite. Moja su sutra i jutra, udisaji i izdisaji i sve što mi se učini mojim ujedno i tvoje i svačije pretočena u Veliko Jedno i zato jutros...
Neočekivano lijepo razdoblje. Iz vode izviru, izvijaju se, na vjetru lelujaju. Nebo im mazi vrhove. Muljevito dno nježno im miluje korijenje. Lako je živjeti, uranjati u ovo riblje obitavalište. Osjećam ih. Volio bih da ovo valovito nestajanje, nikada ne prestane. Ova šašavost
Zavidim Abrahamu, znao je da mu je otići. Imao je svoje žene, inoče, nećaka, sluge, deve, ovce... I najvažnije - svi su mogli hodati tisuće kilometara. Obećana ih je zemlja čekala. A ja, ako čujem glas, kamo ću s ovolikim knjigama, nemaju noge, lijepo sam ih složio i ne da mi se ponovno. Neke sam pročitao, neke nisam. Neke...
Medo jednostavno nije svadljiv. Niti kada ima buhe. I to mi ponekad smeta. Eto sada leži pod bagremom, a ja bih se svađao. On me krajičkom oka pogleda, pa preusmjeri pogled u daljinu. Medo imaj milosti, hajmo se posvađati kao ljudi! Da sam znao da ćeš biti ovako indolentan čekao bi svoju porciju do večeri.
Zamišljam da sam vrabac jutros. Nekako me to smiruje. Jer, slutim da bih mogao zalutati u bajku o Ivici i Marici, one mrvice što su ih ostavljali lutajući šumom bile bi dovoljne za hranu čitavu vječnost. Ali kako bi se onda Ivica i Marica vratili? Kako bi pronašli svoj dom? I eto izlazim iz bajke. Ne želim toj dječici pozobati...
Ponekad fali riječ. Fali slika. Prazno je. Teško. Nekako nepoznato. Mnogima neprihvatljivo. Baš fali nešto. Zato šutim i negodujem u sebi. I puštam nek bude što bude. I kažem - dobro jutro depresijo moja! Može li kavica? Ona šuti. Ja ipak kuham kavu za oboje. Ostajem s njom u tom nekom međustanju. Prihvaćanje je ponekad jedini lijek. Jedno obično...
Jutros ovaj suncokret čeka sunce, ali kiša pada nemilice. Utaborio se na mjestu gdje sam, dok sam kosio poštedio stolisnik. Tako i njega, a da nisam znao. Tako da može gledati na istok dok kiša pada. Kada je sunčano, znamo to, on svoju glavicu okreće sa putujućim suncem. Kada je kiša on, jer i ja bih tako na njegovom...
Dovoljno je reći ovdje. Ja ne bih tome dodao sada premda je u trendu. Samo ovdje je dovoljno. Dijelim to jer možda će još netko kad izgovori ovdje osjetiti isto što osjećam ja kada to kažem. Ovdje ja ležim, sjedim, hodam, stojim. Sve to mogu, ali ne mogu pobjeći od ovdje. Ono je sa mnom gdje god pođem. Ovdje...
U malenom vjenčiću od cvijeća koji smo zajedno ispleli slučajno se našla dva malena pauka. Gledajući ih umišljamo da su mužjak i ženka. Tako ih vidimo. Ona na svojoj strani, ljuljala se na jednoj travci. On poput nekog plahog gospodina skriven iza roza cvjetne latice. Osjećam njegovu sramežljivu zaljubljenost. Navijam za njega. Budi muško! Kažem...
Postoji Veliki Simbol. Zovemo ga različitim imenima. Bez njega lutamo. On je vjeran sebi. I vjeran je nama. Ali mi nismo vjerni kada bismo Ga pretvorili u znak koji svima znači isto poput strelice na prometnici što kaže idi pravo, sada lijevo. No postoji višeznačje. Postoje slojevi, lutanja, spirale. Neki su tako kružili četrdeset godina. Da li još...
Vidi ti nju, lukavu!