Jedan afrički dječak u Isusovačkoj školi (knjiga Afrička inicijacija) pita se kakva je to povijest u kojoj su najvažniji oni koji predvode ratnička osvajanja. Jedna djevojka na Tibetu (film Sedam godina ma Tibetu) pita njemačkog alpinistu kako to da se on diči svojim medaljama. Ona osjeća susramlje. I ja ga osjećam danas zbog ovog u čemu živimo, iz...
Mogu se igrati nepokretan. Naučio sam to kao dječačić na kauču čekajući baku da dođe s posla. Moji prvi crtani filmovi nastajali su u mojoj mašti dok sam gledao linije na stropu. Ispucali strop bio je moje kino. Televizije nije bilo. Čekao sam baku. Ili da netko od susjeda dođe s kravama na potok koji je tekao tik uz moju...
Pisanje mi je važno za opstanak jer ponekad postoji nešto što nikome ne mogu reći, pa niti sebi priznati, ako to ne napišem. Tada to izađe i tek mi je tada jasno da mi je taj izričaj nedostajao da prodišem, da živim ovo svoje danas, da mi se oči zasvijetle i razvuku u osmijeh ili zasuze. Lijepo li je tada,...
Slušam sat. Nisam baš nešto spavao. Svadljiv sam jutros. Kroasana nije pomogla. Trebam li rastaviti sat? Proučiti ga i u njemu pronaći vrijeme? Ako je vrijeme apriorno iskustvu čemu sat? Ja ću ga rastaviti! Jer noćas kad sam se probudio u pola jedan tri sata nisam mogao zaspati. A jutros smo kasnili u kafić Porat pa nije bilo više...
Možda se malo sramim jer ne idem često na groblje. Idem kad se inače ide, običajno, usklađujući se s ljudima iz okruženja. Nikada mi nije sjela ta navika da se na groblje treba ići, urediti ga. Radim to preko volje i sram me je. Sram me je jer me, ustvari, nije sram. Neki buntovni sram je to, u sebi...
Jučer u tekstu "Ona" spomenuh tu riječ - duša. I napisao sam ju malim slovom, a danas ispravljam grešku i pišem Duša. Sve sam hrabriji, primjećujem, u svojem otporu prema sustavno usađivanoj statistici. Nije to lako. Jer kada se dođe na studij psihologije prije svega je teško "upasti", a kada upadneš onda si lijepo izbij iz glave riječ duša. A...
Ona je istinski lijepa. Pa kada kaže - divno je - ja treperim. Katkad me pomazi po glavi. Ali se ponekad i ljuti ili samo šuti, satima, danima. A ja, ja se nje bojim i čini mi se da ju volim, samo nju. Ja ću tako pisati i čekati njezinu pohvalu, nestrpljivo. I - kad ju dočekam - zbunjeno upitati...
Volim li se ja družiti? Ne baš previše, u posljednje vrijeme, čini se. Možda ponekad. Rijetko. Nekako se očekuje i podrazumijeva da si od onih koji se voli proveseliti uz društvo iće i piće. Ali kao se u takvim podrazumijevajućim fešticama gubi nešto od moga bića. A opet ne mogu reći da to nikako ne volim. Ti razgovori o koječemu...
Postoji to nešto nježno što skrivamo uvučeni poput puževa u kućicama. Mnogi i zaboravimo tu nježnu sadržajnost i grubošću se busamo o ovaj svijet koji smo sami osmislili uz pomoć nekog đavola valjda. Jer grub je ovaj svijet i mi stoga. A jučer gledam ljude na plaži sunčaju se poput puževa golaća. Smješkaju se. Ostaviše svoje kućice u svojim...
Nemir! Otkud? A sve se čini u redu. Postoji priča da su neki osjećali mir pred nasrtajima lavova. A danas - odemo na neko lijepo mjesto, odmoriti se i desi se nešto. Na primjer lavina u filmu Turist koji sam jučer gledao. Otac je pobjegao, majka ostala zaštitnički prigrlivši svoje dvoje djece. Srećom - lavina se zaustavila tik ispred terase...
tSve počinje s običnim zvukom ili slikom ili kao za mene jutros - okusom plazma keksa umočenog u linoladu. Sladim se. Mogu li uživati, a ne pomisliti kako bih slatko i sutra. Kako bih u slatkoći ostao zauvijek. Kako bih najradije zaboravio da i postoji gorko. Linolada mijenja moje stanje svijesti. Prožima me a da sama nije toga svjesna. I...
Meni ovaj odmor na početku ljeta paše. Već ujutro razmišljam o roštilju. Bagremovi su počeli rasti na kraju vrta. Puštam ih da blago divljaju i okružuju roštilj. Prikrivaju stolicu na sklapanje na kojoj ukošenih leđa sjedim i gledam vatricu koju palim puno ranije nego ću išta staviti iznad žara. Skupljam grančice pale s okolnih stabala. Nisu posve...