Volim kuhati juhu. Jednostavno ubacim svega po malo i pustim da se na laganoj vatri kuha. Liječi me kad mogu sam sebi pripremiti smjesu vlastite spontanosti u odabiru onoga što se našlo u vrtu, hladnjaku, na polici, u mojim mislima, osjećajima, sve promiješano kuhačom jutarnjeg nedjeljnog dana nakon lijepe večeri u društvu neobičnih ljudi što se...
Sjećam se moje mame, danas. Uskoro mi je rođendan pa se sjećam nje i nekih fotki iz razdoblja ranog djetinjstva. Svi smo izgleda na fotkama bili sretni. Ona i ja, a na rijetkima vidim - izgleda da je i tata bio sretan. U ovaj nedjeljni dan želim tako vjerovati. Slijedile su različite zgode i nezgode, anegdote i ona neka iskustva...
Ponekad se pojave proročke misli neočekivano u umu usputnog motocikliste koji je sve bitno shvatio prije no što je bio podvrgnut šok-terapiji nakon koje je krenuo na dugi put kroz preriju, motociklom. Sve je ovdje rekao ukratko. Taj motociklista je glavni lik romana, možda i autor romana, možda i netko od nas. Samo ću prepisati.
"Mi uzimamo mnoštvo...
Te 1984. sam student prve godine psihologije, vraćam se u Josipdol iz Rijeke kasnim vlakom i presjedam u Oštarijama kao i obično. Ali poput mnogih mojih vršnjaka koji su se iz različitih razloga našli na raskršću u Oštarijama niti ja nisam znao da je HŽ (ili JŽ?) nekoliko dana ranije uveo novi vozni red tako da brzi vlak Zagreb-Split sada...
Postoji nešto što bih nazvao predstavljanje. Objasnio bih to kao naviku da stavljamo sebe ispred sebe pred drugima. I nije problem ako pred-stavljeno sebe slijedi izvorni impuls. Ali ponekad sebe-predstavljenost postane jedino uporište za identitet - kada se glumac posve izgubi u ulozi. Moguće je ili je možda nekad bilo moguće otići u pustinju ili...
Introvert sam i ne znam otkud mi ta želja da nešto objavim onda kad nemam ništa na umu. I budući nisam fotogeničan, a moj mačak jest objavim njegovu fotku. Nisam mu nikad zahvalio. A trebao bih. To ustvari nije niti moj mačak nego susjedov. On me usvoji kad dođem u Josipdol jer mu svaki puta donesem Deine bestes sensitive...
Sjedim, primjećujem ovaj osjećaj, misao, nešto. Proći će. Doći novo nešto. Problem je da se pecamo. Problem je da se želimo riješiti nečega. Ili zadobiti nešto. Bilo što. To nešto teče do novog nečeg. Ako mislimo da možemo upravljati varamo se. Imamo volan u rukama, ali sklisko je. Nizbrdica. Poledica. Nema ničega za što bi se mogli uhvatiti osim...
Jutros meditiram o nuli. Sklon sam ju zaboraviti. Ali to nije samo moj problem. Nula nije samo moje ishodište i ušće. Ekonomija naša npr. zar se ne vrtimo oko te teme? Što ako npr. nestane plina struje, nafte... Ok vraćamo se u vrijeme agrarne revolucije. Navodnjavanje, jednolična hrana - kuhano žito npr. Važno je, čini mi se uvijek iznova moći...
Ako je askeza bila drevna psihologija onda su ljudima koji su se latili ovog posla - generalnog čišćenja kuće vlastitog uma - slijedile godine provedene u pustinjama. Danas je to dakako drukčije. Sve se nekako odvija u duhu turizma. Platiš vikend dva ili tjedan dva i vratiš se iz neke egzotične zemlje s diplomom učitelja. Sve je nekako...
Ponekad u jednom danu, u jednom nepredviđenom razgovoru zatvori se krug od tridesetak i više godina. Sretnu se dvije osobe i poteče razgovor, sjećanja. Životi koji se susreću i razilaze, dva osmijeha, prepoznavanje. Lijepo je da postoji ljubav u ovom varljivom vremenu. Utočište. Dvije rijeke što se sreću prije novog kruženja. Lijepo je iznova...
Prateći zbivanja u sebi ili vani, u navodnoj stvarnosti o kojoj sam informiran, hoću li zadržati to nešto u sebi što su nekoć zvali duša, a u novije vrijeme svijest? Um početnika (o kojem piše jedan zen pisac) čini mi se važan. Ono posebno stanje duha s kojim se budim i traje djelić sekunde, minute ili - ukoliko vježbam -...
Čini mi se da bi se sve samo od sebe riješilo kad bi sjeli i umirili se svi. Baš svi. Barem nekoliko dana. Možda bi i svi nestali? Pa što, ionako ne znamo gdje i što je to u potki straha. Možda tek tada i tamo počinju odnosi o kojima sanjamo. Možda je drukčiji zrak tamo. Ali stabla, za stabla...